Ime ARHYLEA nastalo je iz riječi hyle ( starogrčki ὕλη: tvar, izgovor: ˈhɪli ). Hyle je Aristotelov pojam za tvar kao mogućnost koja još nema određeni oblik, ali u sebi nosi potencijal da to postane. Ona je ono iz čega nešto može nastati.

Tu ideju možda najljepše poetski opisuje Gibonnijevo Drvo: živa tvar koja još nije predmet, ali u sebi nosi bezbroj mogućih budućih oblika. Drvo može postati kuća, vrata, stol, brod ili nešto sasvim drugo. Njegov konačni oblik ne proizlazi samo iz volje onoga koji ga obrađuje, nego i iz njegove prirode, strukture, snage i ograničenja.

Za mene je upravo to definicija dobre arhitekture.

Dobra arhitektura ne počinje unaprijed zadanom slikom koju treba nametnuti parceli. Ona počinje pažljivim promatranjem onoga što već postoji: terena, kamena, svjetla, vjetra, vegetacije, pogleda, načina života i memorije mjesta. Sve to čini njezinu hyle – materiju punu mogućnosti iz koje arhitektura tek treba nastati.

Arhitekt tada ne izmišlja oblik proizvoljno. On ga otkriva.

Za mene hyle nije samo materijal od kojeg se gradi. Ona je početni potencijal svake arhitekture. Arhitektonska forma ne bi smjela biti unaprijed nametnuta slika, nego oblik koji iz tog odnosa postupno nastaje.

Priroda arhitekturi udahnjuje život.
Mjesto joj daje korijen.
Čovjek joj daje smisao.

Zato projektiranje doživljavam skulpturalno. Polazim od poznate forme kuće, ali je ne prihvaćam kao gotovu. Mijenjam je, oduzimam joj masu, otvaram je prema svjetlu, pogledu i zelenilu te je prilagođavam terenu i načinu života korisnika. Ne oblikujem objekt izvan njegova konteksta, nego tražim formu koja je već potencijalno prisutna u prirodi, mjestu i čovjeku.

S vremenom sam shvatila da se moje vlastito poimanje arhitekture gotovo potpuno podudara s Bašićevim 3K poučkom: kontinuitet, komunikacija, kontekst. Ono što sam intuitivno nazivala prirodom, mjestom i čovjekom zapravo su iste tri sile iz kojih arhitektura treba nastati – krajolik, kultura i korisnik.

U tome prepoznajem i Aristotelovu ideju hyle. Hyle nije gotov oblik, nego mogućnost iz koje oblik može nastati. U arhitekturi tu mogućnost čine krajolik, kulturna memorija i život ljudi koji će prostor nastanjivati. Arhitektura zato ne bi trebala počinjati slikom koju namećemo mjestu, nego pažljivim čitanjem onoga što je u njemu već prisutno.

Forma tada nije proizvoljna autorska gesta. Ona je odgovor.

Nikola Bašić to naziva arhitekturom pripadnosti: arhitekturom koja ne pripada stilu, nego mjestu, kulturi i ljudima. Za mene je upravo to dobra arhitektura – ona koja ne izgleda kao da je na mjesto donesena, nego kao da je iz njega izrasla.

Zato za mene hyle predstavlja početak forme: tvar kao potencijal koji može primiti oblik i postati nečija konkretna stvarnost. Arhitektura ne nastaje iz unaprijed zadanog rješenja, nego iz odnosa prema osobi za koju se stvara. Na istoj lokaciji i iz istih početnih uvjeta, prostor oblikovan za dva različita čovjeka ne može postati isti projekt – jer svaki od njih u njega unosi drukčije potrebe, navike i smisao.

Arhitektura postaje dobra onda kada forma ne poništi materiju iz koje je nastala, nego otkrije njezin puni potencijal. Kada kuća ne zauzima mjesto, nego mu pripada. Kada materijal nije samo obloga, nego nositelj karaktera. Kada prostor ne demonstrira autora, nego omogućuje život.

Udahni prostor poziv je da prostor ne bude samo oblikovan, nego življen – ispunjen svjetlom, zrakom, prirodom i prisutnošću čovjeka.

ARHYLEA ( izgovor: arhi-li-a ) zato označava arhitekturu koja ne počinje oblikom, nego pažnjom. Arhitekturu koja u materiji, mjestu i čovjeku prepoznaje ono što tek može postati.