Između suhozida

Postoje parcele na kojima je prvi instinkt poravnati teren.
Ova nije bila jedna od njih.

Na strmom padini, na otoku Kali, desetljećima su nastajale kamene terase omeđene starim suhozidima koje su omogućavale život među maslinama. Umjesto da ih zamijenimo jednom velikom potpornom konstrukcijom, nova kuća prihvatila je njihovu logiku. Teren nije postao prepreka koju treba savladati, nego nacrt koji je već postojao.

Arhitektura zato ne sjedi na parceli, već raste iz nje i postaje njen sastavni dio.

Svaka etaža okoliša nastavlja prirodni ritam padine, a novi potporni zidovi preuzimaju ulogu nekadašnjih suhozida u suvremenom konstruktivnom jeziku. Kuća tako nije objekt na vrhu brda, nego dio sustava terasa koje vode pogled prema moru kroz krošnje maslina.
Umjesto jedne dominantne geste, volumen je razlomljen u nekoliko jednostavnih oblika. Kosi krovovi slijede tradicionalnu siluetu mjesta, dok ravna nadstrešnica naglašava dnevni prostor i štiti veliku terasu od ljetnog sunca.

Dva arhetipa susreću se bez sukoba – jedan pripada memoriji mjesta, drugi suvremenom načinu života.

Materijali su jednako suzdržani.

Gruba bijela žbuka reflektira dalmatinsko sunce, kamen oblikuje terase i podzide, a drveni brisoleji filtriraju svjetlo i privatnost. Ništa ne pokušava privući pažnju samo na sebe. Svaki element postoji kako bi naglasio ono što je ovdje oduvijek bilo najvrjednije – teren, masline i svjetlo.

Kuća ne završava na svojim zidovima.
Ona se nastavlja kroz vrt, stepenice i kamene kaskade koje povezuju različite razine parcele. Kretanje prema ulazu, terasi ili donjem dijelu vrta nije odvojeno od krajolika, nego postaje njegov prirodan nastavak.

Arhitektura ovdje nije nastala unatoč padini.
Nastala je upravo zahvaljujući njoj.