Huis De Luwte

Ova kuća nije oblikovana oko pogleda prema van, nego oko života koji se odvija između njezinih zidova.
Na otvorenoj parceli u Poličniku privatnost nije postojala kao zadana kvaliteta. Trebalo ju je proizvesti arhitekturom.

Zato se kuća prema pristupu pojavljuje mirno i gotovo zatvoreno, dok se prema unutarnjem dvorištu potpuno mijenja. Velike staklene stijene otvaraju dnevne prostore prema terasi, ljetnoj kuhinji i bazenu, pa se središte svakodnevnog života premješta izvan zatvorenog volumena.

Najvažniji element kuće nije zid, nego sjena.

Prostor pod pergolom neposredno je vezan uz unutarnju kuhinju, blagovaonicu i dnevni boravak, pa ne funkcionira kao izdvojena terasa, nego kao njihov produžetak. Velike staklene stijene omogućuju da se interijer i eksterijer koriste kao jedna cjelina, bez jasne granice između boravka u kući i boravka vani.

Ujutro taj prostor može biti mjesto za doručak i mirniji početak dana; tijekom najtoplijih sati postaje zasjenjeni dnevni boravak i blagovaonica zaštićena od jakog sunca; poslijepodne se otvara prema bazenu i sunčalištu, a navečer preuzima ulogu glavnog prostora okupljanja uz ljetnu kuhinju, blagovanje i firepit. Njegova vrijednost zato nije u jednoj unaprijed zadanoj funkciji, nego upravo u mogućnosti da se tijekom dana stalno prilagođava načinu života.

Pergola pritom nije samo zaštita od sunca. Ona povezuje različite sadržaje u jednu kontinuiranu zonu boravka i stvara prijelaz između potpuno zatvorenog i potpuno otvorenog prostora. Zadržava dovoljno sjene da terasa ostane ugodna tijekom ljeta, ali istodobno propušta svjetlo duboko prema interijeru i omogućuje prirodno strujanje zraka. Upravo zbog te neposredne veze s dnevnim prostorom terasa se ne koristi povremeno, nego postaje njegov sezonski produžetak.

Bazen je odmaknut od kuće kako bi se između vode i interijera oslobodila velika terasa. Tim pomakom nastaje prostor koji nije podređen jednom programu: može biti blagovaonica, dnevni boravak, sunčalište ili jednostavno prazna površina na kojoj se život mijenja tijekom dana.

Na završetku bazena nalazi se firepit, od vode odvojen staklenom plohom. Vatra i voda stoje blizu, ali bez međusobnog natjecanja. Jedna pripada danu i ljetu, druga večeri i hladnijim mjesecima.

Materijali su namjerno nenametljivi. Tonirana bijela žbuka čini osnovni volumen, dok su nadstrešnice i okviri izvedeni u toplijoj, teksturiranoj obradi. Razlike u boji ostaju male; kuću više oblikuju svjetlo, sjena i dubina nego kontrast materijala.

Ovdje ravni krov nije znak strogoće, nego sredstvo kojim se cijela kuća zadržava nisko uz teren. Horizontalnost se zatim razbija pergolama, zelenilom i pomacima vanjskih prostora.

Rezultat nije kuća koja dominira parcelom.
Ona postaje zaklon koji je oko sebe organizirao vlastitu klimu.