Idejni projekt rekonstrukcije i dogradnje osnovne škole

Škola u Preku nalazi se na izrazito zahtjevnom, kosom terenu, između postojeće prometnice, sportskog igrališta i prirodnog zelenog zaleđa otoka. Zgrada je već u svom postojećem stanju kaskadno položena u teren, s volumenima koji prate nagib parcele i stvaraju niz međurazina, prolaza i pogleda prema prostoru oko škole.

Osnovni koncept oblikovanja proizlazi iz zadane strukture postojeće škole, ali i iz lokalne arhitekture otoka Ugljana. Postojeća građevina, sa svojim izduženim volumenima, kosim krovovima i ritmom otvora, postala je polazište za novu intervenciju. Dogradnja ne pokušava prebrisati postojeće stanje, nego nastaviti njegovu logiku — jasnim volumenima, jednostavnim linijama i suzdržanim odnosom prema terenu.

U oblikovanju se prepoznaje i odnos prema otočkoj arhitekturi: prema kućama koje ne dominiraju prostorom, nego se slažu s nagibom terena, svjetlom, vjetrom i mjerilom mjesta. Novi dio škole zato nije zamišljen kao nametnut znak, nego kao nastavak postojeće cjeline — suvremen, ali smiren; funkcionalan, ali ukorijenjen u lokalni kontekst.

Margareta ulazi kroz vrata stana koji je do nedavno bio skladište tuđih potreba.

Prijelaz je tih, ali jasan — kao da ulazi u samu sebe. Topli, zaobljeni zidovi zemljanih tonova prihvaćaju je i obgrljuju. U tom prostoru nema oštrih rubova ni žurbe. Osjeća da ovdje pripada.

Kreće se polako. Stopala dodiruju pod koji nosi tragove vremena, a svjetlo klizi po površinama koje nisu savršene — i baš zato djeluju živo. Zidovi reagiraju na promjenu dana, na sjenu, na prolaz. Kao da prostor promatra nju jednako koliko ona promatra njega.

Ovaj interijer nije nastao iz trenda, nego iz sjećanja. Iz gradova kroz koje je prolazila, iz interijera u kojima se sjedilo nisko, razgovaralo dugo i slušalo pažljivo. Kao sociologinja, Margareta promatra prostore jednako kao i ljude — zanima je kako se živi, kako se susreće, kako se dijeli svakodnevica. Različite kulture življenja utkane su u njezin unutarnji svijet, a sada i u ovaj prostor.

Zato središnje mjesto ne zauzima klasična sjedeća garnitura, već conversation pit — udubljeni prostor za sjedenje koji briše hijerarhiju, približava tijela i usporava komunikaciju. Ovdje se ne sjedi „prema“ nekome, nego s nekim. Razgovori postaju dublji, prisutnost stvarnija, a tišina jednako vrijedna kao i riječi.

U prostoru se pojavljuju i biljke — rijetko, promišljeno, bez dekorativne bujnosti. Zamioculcas, biljka koja voli polusjenu i mir, dijeli iste uvjete kao i Margareta. Ne traži pažnju, ne nameće se, ali je uvijek prisutna. Njezini tamnozeleni listovi unose tiho sjećanje na prirodu, na kontinuitet i trajanje — kao živi element koji s prostorom stari, raste i ostaje.

Usmjereno svjetlo otkriva predmete koji su joj važni. Umjetnine koje je godinama skupljala, ali nikada nije imala gdje izložiti. Knjige koje čeka pravi trenutak da započne — i one koje se uvijek iznova vraćaju u ruke. Suvenire s putovanja, s mjesta na kojima je doživjela, vidjela, osjetila i ostavila dio sebe.