Lička djetelina – kuća koja priča priču

U srcu prirode, kraj Gospića, gdje su nekada stajale skromne ličke kuće, danas niče koncept za moju vikendicu – Lička djetelina. Ova kuća ne pokušava samo oponašati prošlost, već ju prepoznaje, prihvaća i pretvara u suvremeni izraz održivog življenja.

Ona nije samo građevina, već i manifestacija evolucije ličkog doma. Ona je priča. Priča o tradiciji i njezinoj evoluciji, o suživotu starog i novog, prirode i arhitekture. Njena forma izvire iz nasljeđa ličke kuće, ali je istovremeno interpretira na suvremen način, poput slojevite strukture u kojoj svaki detalj nosi svoje značenje.

Vanjska ovojnica – zaštita i sjena

Tamna drvena ovojnica, nastala spaljivanjem površinskog sloja drveta, odaje počast sjenama ganjka nekadašnjih kuća, dok je njezina nosiva konstrukcija izrađena u prirodnoj boji drveta, zaštićena lokalno proizvedenim uljem. Ovo nije puka estetska odluka – to je slojeviti omotač koji štiti unutrašnjost, a istovremeno se transformira kroz interakciju sa svjetlom i vegetacijom.

Svako pročelje priča svoju priču

Ulazno pročelje je hommage izvornim ličkim kućama. Evocira sjećanje na staru ličku kuću – drvena struktura i bijeli zid u pozadini stvaraju dojam prisutnosti i nostalgije

Sjeveroistočno pročelje se doima napuštenije, priroda ga postupno prisvaja, baš kao što vrijeme uzima svoje.

Jugoistočno pročelje donosi proboj modernih elemenata – veliki otvori i staklene stijene razbijaju vanjsku ovojnicu, dok se prirodni elementi poput vode i zelenila pojavljuju unutar strogo definirane geometrije.

Jugozapadno pročelje simbolizira ruševnost i postepen nestanak – vanjska ovojnica se fragmentira, staklene stijene postaju dominantne, a materijalnost drva i dalje odolijeva vremenu, postajući dio pejzaža.

Unutrašnjost – slojevitost prostora

Kuća je osmišljena skulpturalno, kao struktura unutar strukture. Vanjska ovojnica natkriva voluminozan poluotvoreni prostor, dok se unutar njega smješta toplo srce doma – interijer s galerijom, skrovitim kutcima i fluidnim prijelazima između unutra i vani.

Dijalog s vremenom posebno je naglašen u okolnom prostoru – voda, vegetacija i drvene staze postaju most između arhitekture i prirode, između prošlosti i budućnosti. Pritom, refleksije na površini vode ne prikazuju samo sadašnji trenutak, već i neizbrisiv trag tradicije.

Lička djetelina je priča u slojevima – priča o vremenu, identitetu i evoluciji. Njena arhitektura nije statična; ona je živi organizam koji raste, mijenja se i prilagođava, baš kao što su to kroz stoljeća činile ličke kuće.

Simbioza s prirodom

Voda, drvo i svjetlo ključni su elementi ovog prostora. Kuća nije izolirana od okoline, već je s njom u konstantnom dijalogu. Refleksije u vodi, sjene koje se igraju na pročeljima, mirisi drveta – sve to čini “Ličku djetelinu” domom koji nije samo mjesto za život, već iskustvo.