Prije gotovo osam godina započela sam svoj profesionalni put u uredu Nikole Bašića. Poanta ovog razgovora nije samo da se osvrnemo oko sebe, već i da se zagledamo u sebe. Kroz gubitak vlastitog povijesnog i kulturnog habitata, gubimo i kontakt sa sobom.

Naš životni prostor nije puka kutija za pohranu stvari — on je sredstvo izražavanja, nositelj značenja i kontinuiteta.
Ako to zanemarimo, zanemarujemo i vlastitu bit.
Arhitektura je izraz ljudskosti, međugeneracijske komunikacije i most u vremenu.
Ona mora biti odraz bivanja – a ne imanja.

Ovaj intervju nije samo razgovor o projektima. To je razgovor o trajanju, o prostoru koji nosimo u sebi i o odgovornosti arhitekta.

Vodila sam ga s poštovanjem, ali i sa znatiželjom koju nisam nikad izgubila.
Zahvaljujem Nikoli Bašiću i eGradnji na objavi i prilici da se ovaj sadržaj podijeli javno.

Cijeli članak možete pročitati na www.egradnja.hr