Kuća u Pridragi projektirana je kao suvremena interpretacija mediteranskog stanovanja, u dijalogu s krajolikom i terenom u padu. Smještena na parceli okruženoj cestama s tri strane, kuća se zatvara prema prometu, a otvara prema unutarnjem vrtu i zaštićenim vanjskim prostorima, stvarajući miran i intiman ambijent unutar jasno definiranog oboda.

Osnovni volumen kuće jednostavan je i smiren, s dvostrešnim krovom kao referencom na lokalnu graditeljsku tradiciju. Ta se osnovna forma nadograđuje suvremenim elementima: pergolama, vanjskim stubištima i terasama koje prate pad terena i omogućuju višeslojno korištenje vanjskog prostora. Natkrivena terasa i pergola nisu dodatak kući, već njezin sastavni dio – produžetak dnevnog boravka i prijelaz između interijera i krajolika.

Pergola uvlači vrt u sebe, dok se terasa postupno dematerijalizira, lomi po visini i stapa s vanjskim stubištem koje vodi na krovnu terasu, s pogledom prema moru.

Unutarnja organizacija prostora temelji se na jasnoj podjeli između privatne i dnevne zone, ali bez klasičnih, krutih granica. Između hodnika spavaćih soba i dnevnog prostora ne nalazi se običan zid, već multifunkcionalna pregrada koja istovremeno služi kao prostor ugradbenih ormara, ugrađenog kamina i integriranog radnog kutka. Ova pregrada postaje aktivni element kuće – prostorni filter koji povezuje funkcije, a ne samo da ih razdvaja. Kroz nju se svjetlo iz blagovaonice filtrira prema hodniku, čime se unutarnji prostori vizualno i ambijentalno povezuju.

Materijali su birani s ciljem trajnosti, neutralnosti i uklapanja u okoliš: svijetla žbukana fasada, kameni potporni zidovi i tamna metalna pergola stvaraju uravnotežen kontrast između težine i lakoće, tradicije i suvremenosti. Zelenilo je integrirano u arhitekturu kroz podignute gredice, penjačice i mediteransko bilje, čime kuća tijekom vremena dodatno „sraste“ s terenom.

Kuća u Pridragi nije zamišljena kao objekt koji dominira prostorom, već kao arhitektura koja se smireno prilagođava kontekstu, omogućujući kvalitetan i dugoročan način stanovanja u mediteranskom krajoliku.

Koji su biofilni elementi ovog projekta?

: : Filtrirano prirodno svjetlo
: : Kontinuirani prijelaz između interijera i eksterijera
: : Integracija vegetacije u arhitekturu
: : Kontakt s prirodnim materijalima
: : Vizualna povezanost s krajolikom
: : Topografija kao aktivni element prostora
: : Prostorni filteri umjesto čvrstih barijera
: : Mikroklima i prirodna regulacija
: : Ritam i promjena tijekom dana i godišnjih doba
: : Osjećaj zaklona i sigurnosti uz otvorenost prema prirodi

U srcu prirode, kraj Gospića, gdje su nekada stajale skromne ličke kuće, danas niče koncept za moju vikendicu – Lička djetelina. Ova kuća ne pokušava samo oponašati prošlost, već ju prepoznaje, prihvaća i pretvara u suvremeni izraz održivog življenja.

Ona nije samo građevina, već i manifestacija evolucije ličkog doma. Ona je priča. Priča o tradiciji i njezinoj evoluciji, o suživotu starog i novog, prirode i arhitekture. Njena forma izvire iz nasljeđa ličke kuće, ali je istovremeno interpretira na suvremen način, poput slojevite strukture u kojoj svaki detalj nosi svoje značenje.

Vanjska ovojnica – zaštita i sjena

Tamna drvena ovojnica, nastala spaljivanjem površinskog sloja drveta, odaje počast sjenama ganjka nekadašnjih kuća, dok je njezina nosiva konstrukcija izrađena u prirodnoj boji drveta, zaštićena lokalno proizvedenim uljem. Ovo nije puka estetska odluka – to je slojeviti omotač koji štiti unutrašnjost, a istovremeno se transformira kroz interakciju sa svjetlom i vegetacijom.

Svako pročelje priča svoju priču

Ulazno pročelje je hommage izvornim ličkim kućama. Evocira sjećanje na staru ličku kuću – drvena struktura i bijeli zid u pozadini stvaraju dojam prisutnosti i nostalgije

Sjeveroistočno pročelje se doima napuštenije, priroda ga postupno prisvaja, baš kao što vrijeme uzima svoje.

Jugoistočno pročelje donosi proboj modernih elemenata – veliki otvori i staklene stijene razbijaju vanjsku ovojnicu, dok se prirodni elementi poput vode i zelenila pojavljuju unutar strogo definirane geometrije.

Jugozapadno pročelje simbolizira ruševnost i postepen nestanak – vanjska ovojnica se fragmentira, staklene stijene postaju dominantne, a materijalnost drva i dalje odolijeva vremenu, postajući dio pejzaža.

Unutrašnjost – slojevitost prostora

Kuća je osmišljena skulpturalno, kao struktura unutar strukture. Vanjska ovojnica natkriva voluminozan poluotvoreni prostor, dok se unutar njega smješta toplo srce doma – interijer s galerijom, skrovitim kutcima i fluidnim prijelazima između unutra i vani.

Dijalog s vremenom posebno je naglašen u okolnom prostoru – voda, vegetacija i drvene staze postaju most između arhitekture i prirode, između prošlosti i budućnosti. Pritom, refleksije na površini vode ne prikazuju samo sadašnji trenutak, već i neizbrisiv trag tradicije.

Lička djetelina je priča u slojevima – priča o vremenu, identitetu i evoluciji. Njena arhitektura nije statična; ona je živi organizam koji raste, mijenja se i prilagođava, baš kao što su to kroz stoljeća činile ličke kuće.

Simbioza s prirodom

Voda, drvo i svjetlo ključni su elementi ovog prostora. Kuća nije izolirana od okoline, već je s njom u konstantnom dijalogu. Refleksije u vodi, sjene koje se igraju na pročeljima, mirisi drveta – sve to čini “Ličku djetelinu” domom koji nije samo mjesto za život, već iskustvo.

Projekt “Škrinja od kamena” nije samo rekonstrukcija stare kuće u staroj jezgri Ražanca – on je povratak sjećanjima, emocijama i suživotu s kamenom koji je ovdje oduvijek prisutan.

Kuća dijelom graniči s gradnjom iz doba Turaka, a posljednji put je dograđivana prije Drugog svjetskog rata. Vrijeme ju je urušilo, ali ne i izbrisalo njenu priču.

Gospođa Vulić, čije korijene veže obiteljska povijest ove kuće, odlučila ju je oživjeti, ali ne kao repliku prošlosti, već kao spoj tradicionalnog i suvremenog – dom koji će sačuvati duh starog, ali i udovoljiti potrebama novog doba.

Arhitektonsko rješenje

Desni volumen kuće, koji završava ravnom, prohodnom terasom, sazidan je u istom kamenu od kojeg je bila izgrađena originalna kuća, ali u skladu s aktualnim pravilima struke. U njemu se nalaze kuhinja i dnevni boravak – srce doma, prostor u kojem se nekad okupljala obitelj, a danas će se ponovno stvarati uspomene.

Iz dnevnog boravka se izlazi u privatno dvorište, gdje montažne stube vode na krovnu terasu – suvremeni dodatak koji pruža panoramski pogled na kamenitu dalmatinsku krajoliku.

Spavaći dio ostaje vjeran svojoj izvornoj formi – natkriven je dvostrešnim krovom, baš kao i nekad. Dvije spavaće sobe s vlastitim kupaonicama imaju izlaz u malo privatno dvorište, natkriveno pergolom i omeđeno originalnim kamenim zidovima, koji unose osjećaj zaštićenosti i intime.

Materijalizacija i koncept

Nadograđeni dijelovi kuće tretirani su modernim kamenim pločama velikog formata, a posebno je zanimljivo kako se kupaonica jedne spavaće sobe i ulazni prostor oblikovno stapaju sa stijenskim pejzažem, stvarajući dojam da je novi volumen izrastao iz kamena, a ne izgrađen na njemu.

Interijer će biti osmišljen s istim poštovanjem prema povijesti – lokalni kamen s parcele bit će integriran na način da ostane vidljiv, a pažljivo odabrani detalji unijet će duh prošlih vremena u novi prostor.

Ime kuće ju savršeno opisuje – čvrstu, postojanu i vrijednu poput škrinje, dok kamen simbolizira tradiciju, dugovječnost i mediteranski duh. Također, škrinja nosi priču o čuvanju uspomena i blaga, baš kao što kuće čuvaju toplinu doma i obitelji.

Kao što su nekad škrinje čuvale vrijedne predmete i obiteljske priče, tako i ova kuća postaje svojevrsna “Škrinja od kamena” – prostor koji čuva nasljeđe i gradi budućnost, brišući granice između vremena, arhitekture i sjećanja.